Starac Dima je preneo na mene blagodatni dar molitve i prozorljivosti
U četiri zazvoniše zvona. Čim ječuo zvona, starac Dima načini nekoliko metanija i prestane da se moli. Sede na jednu kamenu klupicu - mislim da je ta klupica bila izidana u pritvoru crkve. Uto dodje Makaruda - tako su od milošte zvali oca Makarija. Ovaj je bio hitar i veoma ljubazan. Bio je anđelče. Kako je samo lepo palio kandila! Kako je, ope, lepo palio sveće na polijelu! A posle, kako ih je jednu po jednu lepo gasio! Pa kako je lepo cinio metanije! Tražio bi oproštaj i zdesna i sleva, pa bi potom uzeo u ruke knjige i počeo da vrši službu kanonmonarha. (Kanonmonarh je u manastirima monah koji je zadužen za tačnost i lepotu svetih bogosluženja, u svetu bi se reklo: ceremonijal - majstor,Prim. Prev.) O-o-o! Kako sam ga voleo! A i zasluživao je, jer je nanjemu bila blagodat Božja.
Udje, dakle, Makarije zvani Makaruda u ladju hrama. Za njim otvori vrata i starac dima, pa udje i on. Malo zastade da se smesti i u svojoj stasidiji za bogosluženje, uveren da ga niko nije video. I ja se provukoh izašavši iz senke stepeništa, pa krišom i plašljivo udjoh u ladju crkve. Odoh napred i celivah ikonu Svete Trojice. Potom se vratim i stanem sa strane. Na poziv: Sa strahom Božjim, verom i ljubavlju pristupite, mnogi od otaca se pričestiše. Načinim, i ja metaniju i pričestim se. Od trenutka kada sam se pričestio, na mene je sišla blagodat u velikom izobilju. Oseti sam oduševljenje,
Posle bogosluženja udaljio sam se sam u šumu, ispunje radošću i veseljem. Bio sam kao u nekom bunilu. Umno sam u sebi ponavljao molitve blagodarenja posle Pričešća dok sam išao ka našoj kolibi. Sa žarom sam trčao kroz šumu, skakao sam od radosti. U oduševljenju sam širio ruke i uzvikivao: “Slava ti, Boooooože! Slava Ti, Bože!” Da, ruke su mi bile kao skamenjene, kao okoštale, kao drvo, i, tako raširene zajedno zajedno sa mojim telom tvorile su znak krsta. Glava mi je bila uzdignuta ka nebu. Ledja ukočena, a i ruke ispružene ka nebu. U prsima, u predelu srca, osećao sam kao da će mi srce iskočiti. Ovo što vam govorim, sušta je istina. To sam doživeo. Koliko sam vremena ostao u tom stanju, ne znam. kada sam došao k sebi, u istom tom stanju, spustim ruke i ćutke, sa suzama u očima, nastavim put.
Stigoh do kelije. Nisam ništa uzreo u usta, kako mi je inače bio običaj. Nisam mogao ni da govorim. Otišam sam u crkvu, ali ovog puta nisam pojao kao što sam imao običaj da pevam razne umilne tropare i stihire. Seo sam u stasidiju i izgovarao: “Gospode, Isuse Hriste, pomiluj me!” U onom ranijem stanju ostao sam sam i dalje, ali sam sada bio mirniji. Gušio sam se od uzbudjenja. Navrle su mi obilne suze. One su mi slobodno tekle iz očiju, same. Ja to nisam želeo, ali bio sam u uzbudjenju zbog posete Božje. Suze iz mojih očiju nisu se zaustavile sve do večeri. Nisam mogao ni da pevam, ni da mislim, ni da govorim. Da je ikoga bilo u mojoj blizini, ne bih se s njim razgovarao. Udaljio bih se da budem sam.
Jedno je sigurno: starac Dima je preneo na mene blagodatni dar molitve i prozorljivosti, i to onda dok se moliio u narteksu crkve svete Trojice u sabornom hramu Kavsokalivije. To što mi se desilo, nikada pre nisam ni slutio, niti ikada zaželeo, niti očekivao. Starci mi nikada nisu govorili o blagodatnim darovima. Takvo su predanje imali. Nisu me poučavali rečima. Poučavali su me samo svojim držanjem. Čitajući žitija svetih i prepodobnih ljudi, sagledavao sam blagodatne darove koje im je Bog davao. Sveti Oci nisu ništa iznudjivali. Nisu tražili znamenjenja, nisu tražili blagodante darove. ja, verujte, nikad nisam rekao u sebi da treba da dobijem neki blagodatni dar od Boga. Nikad nisam ni pomislio na to. I upravo to o čemu nikad nisam ni pomislio iznenada se pojavilo, a ja nikad nisam obratio pažnju na to.
Negde posle podne istoga dana izašao sam iz crkvice, seo na kamenu klupicu i gledao prema moru. Približavalo se vreme kada su se moji starci obično vraćali. Ja sam pogledao ne bi li ih ugledao kad se pojave. Tada ih stvarno smotrim kako silaze niz neke mermerne stepenice. Ali to mesto je bilo negde dalekoč u samoj stvari, nije trebalo dan prirodan način da vidim to mesto. Ja sam ih zapravo gledao blagodaću Božjom. Oduševio sam se. Prvi put u životu dešavalo mi se tako nešto. Pojurim napolje, potrčim, stignem pred njih i uzmem im bisage.
- Kako si znao da dolazimo? - pita me starac.
Ja ne odgovorih. Ali kada smo stigli u keliju,pridjem velikom starcu, ocu Pantolomeju, krišom, da ne vidi pop Joanakije, pa mu kažem:
- Starče, ne znam kako da ti objasnim. Dok ste bili još iza brda, ja sam vas video pod teretom, pa sam potrčao. Brdo je bilo kao od stakla.
- Dobro, dobro - odgovori starac. - ne obraćaj pažnju na to niti ikome govori o tome, jer nečastivi motri.