Trideseto Cudo - o mirnikovom detetu izbavljenom iz reke
U lombardijskim stranama bese jedno supruzanstvo muza i zene, koji behu dobrodeteljni i prema Svetoj Bogoridci pobozni. I iz ljubavi koju imadjahu prema njoj iz ljubavi izobrazise na jednom zidu svoga doma njenu ikonu, davsi majstoruveliki novac kako bi bila lepa i valjana. I svakog dana koliko god puta da prolazahu pokraj svete ikone, poklanjahu joj se i izgovarahu andjeski pozdrav. Zbog tog njihovog lepog obicaja ona im slase sva dobra i svako veselje. I zivljahu toliko u vrlinama i bezraskolno medju sobom i svim susedima, da ih svi nazivahu mirnici.
A oni imadjahu jedno dete od tri godine, koje, videvsi oca i majku svoju kako cesto staju pred svetom ikonom sa poboznoscu i mole se, prihvati i ono taj obicaj. I koliko god puta porlazase tuda gde bese ikona, poklanjase se podrazavajuci svoje roditelje. A kad nauci govoriti nauci i andjelski pozdrav i izgovarase ga kad god prolazase i moljase se, ali ne iz poboznosti, nego iz navike. I pomisljase kao dete gledajuci Presvetu Bogorodicu na prestolu, kako bese zivopisana, da je ona gospodarica doma. Zato je se bojase i poklanjase joj se kao sto vide od roditelja da tako isto cine.
Jednog dana igrase se sa drugom decom pokraj reke. Pod dejstvom mrzitelja dobra upade u vodu. A druga dece javise njegovoj majci da joj se utopi dete. Ona potrci placuci a sa njom i svi susedi. Kada dodjose na reku dva coveka svukose odecu, jer reka bese veoma duboka, i skocise u vodu, u kojoj provedose mnogo casova pretrazujuci prilezno ali ga ne nadjose. Pogledavsi nize na drugu stranu zena ugleda svoje dete kako usred reke sedi sedi na vodi, cudesno kao na prestolu, i rece mu:
“Cedo moje, kako se nadje tu?”
Ono odgovori rekavsi:
“Jer me gospodja drzi i ne bojim se?”
Zena od radosti ne shvati o kome rece. Uzevsi ga, dadose ga njegovoj majci, koja ode svom domu radujuci se. Dodje i njen muz, i cuvsi sta se zbilo, upita dete da mu kaze kako se izbavilo od smrti. A dete odgovori ovako:
“kada upadoh u reku, pritece mi ona gospodja naseg doma,” i pokaza prstom na Bogorodicinu ikonu,”i uhvati me u vodu i drzase me dok me ne uzese ljudi.”
Cuvsi ovo, prisutni se cudjahu videci najpre dete da pokazuje prstom na ikonu. I pavsi, poklanjahu se i slavljahu blagodat njenu, cineci svenocno bdenje. Svakome ko htede pitati dete kako upade, ono sve rece jacno i cisto, a ne kao druge reci koje izgovarase sporo i ne sasvim cisto, kao sto govorahu druga deca, nego kada ovo cudotvorstvo kazivase, izgovarase reci toliko tacno i lepo, da se svi cudjahu,
Tako, dakle ne samo ono dete, nego i sve druge koji sa poboznoscu postuju svete ikone, Bogorodica izbavlja iz prolaznih beda i udostoje se narocitog radovanja, koje da i mi svi dobijemo u Isusu Hristu, Gospodu nasem kome slava u vekove. Amin.